Na ledini šumskog proplanka u travi ležalo ogledalce. Tko ga je izgubio, ne zna se.

Možda pastirica koja je onuda prolazila sa stadom, možda lovac koji se ondje bio spustio na travu da se odmori, možda djeca koja su onuda jednom bila naišla - tko će znati? 

Jednoga dana naiđe onuda zec. Spazi ogledalce, pogleda u njega i ugleda svoje uši, svoje brkove, svoje oči...
- Oh, pa to je moja slika! Samo ne mogu se sjetiti kad sam je izgubio.

U to sa obližnjeg drveta skoči veverica.  Skok - skok -skok - 

i evo je kraj zeca. Šta si to našao? Našao sam svoju sliku. 

Samo nikako da se setim kad sam je izgubio.  Daj da vidim.

Vjeverica pogleda u ogledalce i ugleda svoj lik:
- Kako možeš tako nešto reći? Pa zar ne vidiš da je to moja slika? Evo, pogledaj bolje!
Zec pogleda ponovo i opet vidi svoj lik.
- Koješta! Ti nisi pri sebi. Zar ne vidiš moje velike lijepe uši na toj slici?

I dok su se zec i vjeverica tako prepirali, sleti s drveta šojka kreštalica.
- Što se prepirete?
- Našao sam svoju sliku - reče zec - a vjeverica tvrdi da je njena. Njoj sigurno vid nije u redu.
- Moj vid je u najboljem redu - reče vjeverica - ali u zečjoj glavi nešto se muti kad može tvrditi nešto što nije. To je moja slika, evo pogledaj i ti, šojko!
Pogleda šojka i vidje svoju sliku.

- Eh, eh, baš ste mi vas obadvoje čudne pameti! Kako se možete svađati kad je ovo moja slika! Što vam je? Zar ne vidite moj kljun na njoj, a nijedno od vas dvoje nema kljuna.

Čuo to i medvjed koji je onuda prolazio i približi se da vidi kakva je to svađa.
- Što se dogodilo? Zašto tolika vika? - upita medvjed.

- Ja sam našao svoju sliku - reče zec - a došla je vjeverica i tvdi da je njena, a onda je došla šojka koja kaže da je to njena slika.
- Nije istina - reče vjeverica. Pogledaj, pa ćeš vidjeti da je moja!
- Baš koješta! - naljuti se šojka. - Kako oni mogu tvrditi da je to njihova slika kad je moja i ničija druga! Lijepo se vidi moj kljun. A zar ijedno od njih dvoje ima kljun?